Svjetlost između grana

Postoji jedna čudna bolest našega doba. Dolazi tiho, prikrada se na vrhovima prstiju u našu svakodnevicu i zove se mjerljivost. Brojimo korake, mjerimo minute, dijelimo dan na rokove i termine. Svijet oko nas žuri. Trči s jednog cilja na drugi, uvijek u uvjerenju da će nekamo stići ako samo dovoljno brzo trči.

Ali kada usporiš korak i podigneš pogled, vidiš šumu.

Šuma nema satove. Nijedno deblo ne uspoređuje svoj rast s rastom svoga susjeda. Stabla rastu velika jer im nitko ne govori kamo trebaju rasti. Ona jednostavno teže prema svjetlosti. I u tom tihom rastu nose svoj vlastiti, nepokolebljivi smisao.

Djeca to još znaju. Kada dijete naslika sunce zeleno ili plavo, ne čini to zato što nije razumjelo svijet. Čini to jer mu je duša još uvijek slobodna od kalupa koje mi odrasli stavljamo na stvarnost. Dijete pita vjetar kamo ide, ne da bi dobilo geografski odgovor, nego radi samog pitanja. Ono ne čeka rezultat, nego živi u trenutku onoga koji pita.

Neki odgovori narastu tek kada ih ostavimo u tihom miru.

Kako starimo, priroda često utihne u buci naših životnih putova. Učimo funkcionirati, žuriti, uspoređivati se. A pritom ponekad gubimo ono najvažnije: čuđenje. Promatranje svijeta koji nas okružuje.

Kao roditelji i kao ljudi često se pitamo što možemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Jesu li to savjeti? Jesu li to kruta pravila ili zbroj naših vlastitih iskustava?

Možda je najljepši dar nešto puno tiše. Ne naše vlastite riječi, nego svjetlost koja leži iza tih riječi.

Želim svome djetetu – a u biti svima nama – da mu duša barem jednim dijelom zauvijek ostane dijete. Da sposobnost čuđenja nikada ne potone, koliko god duboke sjene svijeta ponekad bile. Ako s ljubavlju nosimo sjećanje na svoje podrijetlo, nećemo izgubiti svoje korijene. Ostajemo usidreni, čak i kada oluje života trgaju grane.

Na kraju se ne radi o tome da sljedeća generacija pjeva našu melodiju. Radi se o tome da pronađe svoju vlastitu melodiju – nošena istom onom slobodom koja oduvijek pjeva u svima nama.

Das Licht zwischen den Zweigen

Es gibt eine merkwürdige Krankheit in unserer Zeit. Sie kommt leise, schleicht sich auf leisen Sohlen in unseren Alltag und nennt sich Messbarkeit. Wir zählen die Schritte, wir messen die Minuten, wir teilen den Tag in Fristen und Termine. Die Welt um uns herum hat es eilig. Sie rennt von einem Ziel zum nächsten, immer in dem Glauben, irgendwo anzukommen, wenn man nur schnell genug läuft.

Doch wenn man den Schritt verlangsamt und den Blick hebt, sieht man den Wald.

Der Wald hat keine Uhren. Kein Stamm vergleicht sein Wachstum mit dem des Nachbarn. Die Bäume wachsen groß, weil ihnen niemand sagt, wohin sie zu wachsen haben. Sie streben schlicht dem Licht entgegen. Und in diesem schweigenden Wachsen tragen sie ihren ganz eigenen, unerschütterlichen Sinn.

Kinder wissen das noch. Wenn ein Kind eine Sonne grün oder blau malt, dann tut es das nicht, weil es die Welt nicht verstanden hat. Es tut es, weil seine Seele noch frei ist von den Rastern, die wir Erwachsene über die Wirklichkeit legen. Das Kind fragt den Wind, wohin er zieht, nicht um eine geografische Antwort zu bekommen, sondern um der Frage willen. Es wartet nicht auf ein Ergebnis, sondern lebt im Augenblick des Fragenden.

Manche Antworten wachsen erst dann, wenn man sie in stiller Ruhe lässt.

Wenn wir älter werden, verstummt oft die Natur im Lärm der Lebenswege. Wir lernen zu funktionieren, zu hetzen, zu vergleichen. Und dabei verlieren wir manchmal das Wichtigste: das Staunen. Das ungläubige, ehrfurchtsvolle Betrachten der Welt, die uns umgibt.

Als Eltern und als Menschen fragen wir uns oft, was wir denjenigen mitgeben können, die nach uns kommen. Sind es Ratschläge? Sind es starre Regeln oder die Summe unserer eigenen Erfahrungen?

Vielleicht ist das schönste Geschenk etwas viel Leiseres. Nicht die eigenen Worte, sondern das Licht, das hinter den Worten liegt.

Ich wünsche mir für mein Kind – und im Grunde für uns alle –, dass die Seele ein Stück weit immer Kind bleibt. Dass die Fähigkeit zu staunen nie untergeht, egal wie tief die Schatten der Welt manchmal fallen mögen. Wenn wir die Erinnerung an unsere Herkunft mit Liebe tragen, verlieren wir unsere Wurzeln nicht. Wir bleiben verankert, selbst wenn die Stürme des Lebens an den Ästen reißen.

Am Ende geht es nicht darum, dass die nächste Generation unsere Melodie nachsingt. Es geht darum, dass sie ihre eigene Melodie findet – getragen von derselben Freiheit, die schon immer in uns allen singt.

Kako je nastala pjesma "Ne padaju više orasi po krovu"

Uz našu obiteljsku kuću rasla su dva velika oraha koja su sve više i više pružala svoje snažno korijenje prema njoj, kao da je žele zagrliti. Rasli su zajedno, desetljećima dijeleći isto sunce, iste kiše i iste zime.

Kada danas zatvorim oči, još uvijek ih vidim. .. Njihove široke krošnje koje su ljeti bile drugi krov našega doma. Njihovu gustu hladovinu pod kojom se vrijeme usporavalo, a život postajao jednostavan. Kao da je priroda ondje disala sporije, dublje i mudrije nego bilo gdje drugdje.
Čovjek kao dijete vjeruje da će ono što ga okružuje trajati zauvijek, jer još nije naučio da je sve – pa i ono što najviše voli – prolazno. Zato djetinjstvo ima okus vječnosti.
Sav se život odvijao pod tim granama. Ondje su se ljeti slavili moji rođendani. Okupljala se obitelj, pripremala hrana, pralo suđe, ispijala kava, razgovaralo satima, smijalo se, šutjelo i živjelo. Danas mi se čini da nisu ljudi birali hlad oraha, nego da je orah okupljao ljude oko sebe.
Ta su stabla, sa svojim bujnim krošnjama i šumom lišća, bila i zauvijek ostala dio moga doma. Ali kada su njihovi korijeni počeli podizati temelje kuće, morali smo ih posjeći. Ne znam postoji li ispravna riječ za trenutak kada čovjek vlastitom rukom ukloni nešto što voli kako bi spasio nešto drugo što voli jednako. Razum tada govori, ali srce šuti. A ta šutnja traje godinama, možda i zauvijek, kao da jedan dio srca zauvijek zanijemi... Kao da je čovjek doživjeo traumu...
Kuća je ostala, ali uvijek imam osjećaj da joj nešto nedostaje. Kao da je izgubila svoju sjenu. Kao da je ostala bez staroga prijatelja koji je desetljećima stajao uz nju, skoro od samoga njezina početka. Tek kada nestanu, shvatimo koliko su neka stabla bila živa u našem životu.
Odrasla sam u dijelu sela Zabrišća (7km od Livna) u kojem i danas živi obitelj Brdar iz koje sam potekla. Ondje su živjeli moj pokojni djed i moja pokojna baka, djedova braća sa svojim obiteljima, njihova djeca i cijeli naš uži i širi rod. Taj je naš "šor" nekoć bio pun orasima. Bili su veliki, dostojanstveni i mirni, posađeni uz kuće kao da im je netko davno povjerio čuvanje naših domova.
Danas ih više nema ni približno onoliko koliko ih je nekada bilo. Nestali su jedan po jedan. A s njima kao da je nestao cijeli jedan svijet.
Kad zaklopim oči, još uvijek mogu čuti kako noću puše vjetar. Kako prolazi kroz lišće i nosi prve zrele orahe. Čujem kako padaju na krov, jedan za drugim, pa se kotrljaju niz crijep poput teških kapi kiše. Ležim u toploj i mirisnoj perjanoj postelji u hladnoj sobi, a vani miriše kasno ljeto, a ujedno i jesen koja polako dolazi, donoseći prve kiše i prve hladne dane.


Sve je na svome mjestu. Kuća diše. Orasi šume. Vjetar pjeva poznatu pjesmu. San mi se spušta na oči, a duboki mir u dušu. Svi ti zvukovi koji okružuju naš dom u djetinjstvu, s vremenom postanu dio čovjekove nutrine. Nastave živjeti u njemu dugo nakon što ih svijet više ne proizvodi.


Sjećam se mačića koji su prvi put izlazili u svijet i nespretno se penjali uz stablo, kačeći se svojim malim kandžicama za njegovu koru, zbunjeno gledajući prema dole, ne znajući kako će sići. Sjećam se svakoga rođendana, svakoga ljeta i bezbrojnih poslijepodneva provedenih pod tom golemom krošnjom. S godinama čovjek shvati da dom nije samo mjesto. Dom je ono što ostane živjeti u nama kada tog mjesta više ni nema u onom starom obliku u kojem smo ga poznavali. Moja pjesma govori o vječnoj tuzi zbog posječenih stabala i njihovih krošnji... O boli i krivnji, koje se u čovjeku katkad jave gotovo kao osjećaj da je izdao nekoga koga je volio. Ona govori o tihim čuvarima naših života koje primjećujemo tek kada odu. O vremenu koje ne odlazi odjednom, nego list po list, jesen po jesen, zvuk po zvuk. Govori o tome da postoje gubici koji ne bole zato što su veliki, nego zato što su bili toliko duboko utkani u našu svakodnevicu da ih gotovo nismo ni primjećivali, niti smo ikada pomislili da bi mogli nestati.


Uz našu kuću danas ponovno raste jedan mali orah. Još je mlad. Njegovo je deblo tanko, a krošnja tek obećanje onoga što bi jednoga dana mogla postati. Svaki put kada ga zalijemo, imam osjećaj da ne njegujemo samo jedno stablo. Njegujemo uspomenu. Njegujemo razgovor između prošlosti i budućnosti. Njegujemo nadu da priroda pamti bolje od čovjeka i da će jednoga dana vratiti ono što smo, misleći da spašavamo svoj dom, morali uzeti od njega.


Negdje duboko u sebi vjerujem da nijedno stablo zapravo ne nestane. Ono samo promijeni oblik. Ostane živjeti u sjeni koje više nema, u mirisu ljeta, u šumu lišća koje više ne čujemo i u onom neobjašnjivom osjećaju da se, kada zatvorimo oči, možemo vratiti kući.
Tamo još uvijek puše isti vjetar... I još uvijek, negdje iznad stare kuće, padaju orasi po krovu...

Čime hraniš svoje srce?

Riječi imaju neobičnu moć. Ne ostaju samo u zraku. Spuste se među ljude i promijene ozračje. 

Posmatram ponekad kako se ljudi zanesu kada počnu govoriti ružno o nekom drugome, koji nije tu i ne može se odbraniti, zaboravljajući da svaka izgovorena riječ najprije oblikuje onoga, koji je izgovara. Kad se izgovore ružne riječi, prostor postane gušći, a čovjek osjeti kako mu duša traži svjež zrak.

Čovjek nikada ne postaje veći umanjujući drugoga. Samo mu vlastita duša postane manja.

Osjećam tugu pred spoznajom da čovjek može toliko dugo živjeti među tračem, gorčinom i osuđivanjem da ih više ni ne prepoznaje kao ružnoću. Postanu svakodnevica. Postanu hrana srca.

Tad osjećam kako moje srce upije težinu prostora. Kao da sva ta ružnoća pronađe put do njega i ostavi na njemu trag koji mu ne pripada.

Tad više ne slušam njihove riječi, nego mi postane jasno da moje srce sluša njihova srca.

Čovjek ponekad ne vidi ružnoću na licu.

Ali je čuje u načinu na koji netko govori o drugome.

I djeca u takvim trenucima ne razumiju svaku riječ.

Ali razumiju ozračje.

Upijaju ono što odrasli ostavljaju iza sebe.

Zato nije važno samo s kim će se naše dijete igrati.

Važno je među kakvim će srcima odrastati.

Ne želim ga učiti da pripada svakom društvu.

Želim da jednoga dana samo osjeti gdje njegova duša diše slobodno.

Neka pronađe ljude nakon kojih u sebi nosi više mira, više dobrote i više svjetla.

To će biti njegovi ljudi.

Sve ostalo nije zajedništvo.

To je samo buka oko praznine.

A od takve buke uvijek je ljepše vratiti se kući.

Ondje gdje duša ponovno može čuti samu sebe.

Veresija – kad je povjerenje najveća valuta

Napisala sam jednu veselu, gotovo bećarsku pjesmu i nazvala je "Živila veresija!" Na prvi pogled djeluje smiješno, vedro i pomalo šaljivo, ali ta pjesma zapravo ima puno dublji smisao. Govori o ljudskosti. O ljudima koji drugome pruže ruku onda kada mu je najpotrebnija, bez puno pitanja i bez velike buke. I upravo zato poželjela sam napisati nekoliko riječi o onome što se krije iza te jedne, naizgled sasvim obične riječi – veresija.

„Upiši mi u teku. Vratit ću kad budem imao.“

U samo jednoj rečenici stane cijela jedna kultura.

Odrastajući do svoje 11 godine u Bosni i Hercegovini, nikada nisam razmišljala koliko je veresija nešto posebno. Bila je dio života. Dio susjedstva. Dio svakodnevice.

Tek kada čovjek ode živjeti negdje drugdje, shvati koliko je rijetko da ti netko pruži kruh, mlijeko ili bilo šta drugo, a da pritom ne traži ništa osim jedne stvari – da ostaneš čovjek od riječi.

Moj pokojni djed Mirko imao je trgovinu u Grborezima. Davao je robu na veresiju. Nekada bi ljudi vratili za nekoliko dana. Nekada za nekoliko mjeseci. A nekad nikada.

Pa ipak, vrata njegove trgovine su ostajala otvorena i za onog, koji je vraćao dug i za onog, koji nije.

Ne zato što je bio loš trgovac.

Nego zato što je bio dobar čovjek.

Kad je umro, ostao je cijeli tefter pun dugova koji nikada nisu vraćeni.

Netko bi rekao da je izgubio novac.

A ja mislim da nije.

Mislim da je cijeloga života čuvao nešto mnogo vrjednije od novca, a to je ljudsko dostojanstvo.

Jednom je iz šale na vrata objesio natpis:

„Umrla je majka Veresija.“

Ljudi su zastajali, zabrinuto čitali i pitali se što će sada biti.

Jer veresija nije bila samo način plaćanja.

Bila je sigurnost da nitko neće ostati gladan.

Kao filolog često razmišljam kako riječi nose više od svoga značenja. Riječ veresija, koja je u naš jezik došla preko turskoga jezika, ne govori samo o dugu. Ona govori o sačuvanju dostojanstva i povjerenju. O vjeri u čovjeka čak i onda kada čovjek nema ništa osim svoje riječi.

U Austriji često prolazim pokraj malih seoskih kućica u kojima sam, bez prisustva prodavača, uzmeš povrće, mlijeko, kruh, jaja ili sir. Uzmeš što ti treba i novac ostaviš u kutijici. I to je prekrasan oblik međusobnog povjerenja.

Ali veresija ide korak dalje.

Ona kaže:

„Uzmi danas. Platit ćeš kada budeš mogao.“

Možda za mjesec dana.

Možda za godinu.

Možda nikada.

I upravo u tom se krije njezina najveća ljepota.

Ne računa koliko će čekati.

Računa samo na čovjeka.

Ono što me najviše dira nije ni roba, niti dug, nego dostojanstvo koje se čovjeku sačuva onda kada mu je najteže.

Koliko god da je u djedovu tefteru ostalo neplaćenih dugova, oni u našoj kući nikad nisu bili doživljeni kao gubitak.

Doživljeni su kao popis ljudi kojima je u jednom trenutku života netko pružio ruku.

Najveća pomoć koju nekome možeš pružiti je upravo to da ga ne posramiš zbog njegove nemoći, a to je bogatstvo koje se ne može zaraditi ni platiti novcima.

Možda se zato veresija ne može objasniti samo kao običaj.

Ona je jedan od najljepših dokaza da se društvo ne gradi samo zakonima i novcem. Nego ljudima koji još uvijek vjeruju jedni drugima.

O ljudima koji su nas boljeli, a ipak nam nedostaju

Postoji jedna od najtiših istina ljudske duše: čovjeku može nedostajati i ono što ga je povrijedilo.

To je gotovo sramotna vrsta čežnje. Ona koju skrivamo čak i od sebe. Jer kako objasniti da nam nedostaje netko tko nas je ignorirao, omalovažavao, povređivao šutnjom ili riječima? Kako objasniti da nas zaboli odsutnost osobe uz koju smo često bili nesretni?

A ipak, boli.

Ne nedostaje nam uvijek čovjek. Ponekad nam nedostaje nada koju smo vezali uz njega. Verzija života koju smo zamišljali. Rijetki trenuci nježnosti između svih lomova. Način na koji smo mi sami izgledali dok smo još vjerovali da će nas netko jednoga dana ipak voljeti ispravno.

Tragedija nekih odnosa leži upravo u tome što smo u njih dali najmekše dijelove sebe, a zauzvrat dobili hladnoću. I onda, kada ti ljudi odu, ne ostane samo praznina zbog njih — nego i praznina ondje gdje smo nekada mi bili puni života.

Ponekad čovjek ne tuguje za osobom, nego za vlastitim izgubljenim dijelovima koje je ostavio u nečijim rukama.

I najčudnije od svega:
duša ne pamti ljude racionalno.

Da je racionalna, nikada nam ne bi nedostajali oni koji su nas učili tišini umjesto nježnosti. Oni pored kojih smo se osjećali nevidljivo. Oni koji su nas kažnjavali ignoriranjem, povlačenjem, emocionalnom hladnoćom.

Ali duša ne funkcionira po zakonima logike.

Ona pamti mirise.
Pogled kroz prozor.
Način na koji je netko izgovarao naše ime.
Jednu poruku usred noći.
Jedan trenutak blagosti među stotinu grubosti.

I čovjek se onda uhvati kako pati za mrvicama.

Dostojevski je negdje zapisao da je „čovjek biće koje se na sve može naviknuti“. Mada u njoj ima možda i nešto pozitivno, ta mi rečenica zvuči nekako strašno. Jer se čovjek, nažalost, može naviknuti i na nedostatak ljubavi. Može početi vjerovati da je hladnoća normalna. Da ljubav mora boljeti. Da je čekanje oblik bliskosti.

A nije.

Prava ljubav ne ostavlja čovjeka da stalno preispituje vlastitu vrijednost.

Ali čak i kada to razumijemo, srce često kasni za razumom.

I zato postoje večeri kada nam nedostaju ljudi kojima se više nikada ne bismo vratili.

Postoje trenuci kada bismo dali sve da ponovno čujemo glas osobe koja nas je lomila.

Ne zato što smo slabi.
Nego zato što je čovjek biće nade.

Čak i nakon svega, jedan dio nas nastavlja vjerovati da je možda moglo biti drugačije.

Možda je upravo zato najteži oblik sazrijevanja trenutak kada prestanemo romantizirati vlastitu bol. Kada konačno priznamo sebi da nam ne nedostaje ono što je bilo, nego ono što smo očajnički željeli da bude.

I tada tuga polako mijenja oblik.

Više ne boli kao rana.
Ne traži više objašnjenja.
Ne traži povratak.

Ona samo ostaje kao tiho znanje u čovjeku —
da je jednom volio iskreno,
da je dao ono najbolje što je imao,
i da se više nikada neće odreći sebe.

 

"Die Moldauer"

"Die Moldauer"

Vor einigen Tagen traf ich einen ehemaligen Mitschüler. Er lebt mit seiner Familie auf einem Bauernhof in den Bergen und arbeitet an derselben Arbeitsstelle wie ich. Wir unterhielten uns ein wenig und ich fragte ihn, ob sie heuer überhaupt Urlaub machen würden. Mit einem Bauernhof ist das schließlich nicht selbstverständlich.

Er antwortete:

„Meine Frau und ich fahren nach Tschechien. Wir schippern die Moldau(er) hinunter.“

Ich hatte "Moldauer" verstanden und in solchen Momenten arbeitet meine Phantasie schneller als mein Verstand. Mein Gehirn baute Bilder. Und diese Bilder waren so unglaublich überzeugend, dass ich nicht eine Sekunde daran zweifelte. Ein wahrer Naturfilm: Zwei mächtige Moldauer-Rinder (die es übrigens gar nicht gibt) grasten friedlich auf einer Alm. Ich hatte keine Ahnung, wie ein Moldauer-Rind aussieht, aber mein Gehirn wusste es bereits. Sie waren groß. Braun. Mit Hörnern. Irgendwo auf einer saftigen Wiese.

Ich sah ihn vor meinem inneren Auge den Viehanänger öffnen. Seine Frau begleitete die Kühe hinein. Gemeinsam machten sie sich auf den Weg nach Tschechien.

Es fehlte eigentlich nur noch die Stimme eines ORF-Sprechers:
„Die Moldauer verlassen heute ihre gewohnte Heimat und treten ihre Reise nach Tschechien an.“

Warum?

Keine Ahnung.

Aber in meinem Kopf ergab einfach alles einen Sinn.

Ich schaute ihn an und fragte ganz ernst:

„Was sind denn die Moldauer?“

Er schaute etwas verwundert.

Ich dachte mir, dass er meine Frage wohl nicht richtig verstanden hatte, und präzisierte sie deshalb noch:

„Sind das Kühe?“

Ab diesem Moment war er sprachlos. Er schaute mich einfach nur an. Mit diesem Blick voller Verwirrung und Unglauben, ob er das jetzt schon richtig verstanden hat.

Dann sagte er ganz langsam:

„Meine Frau und ich fahren mit dem Schiff die Moldau hinunter.“

In diesem Augenblick verschwanden die beiden Moldauer auf der saftigen grünen Wiese. Er und seine Frau standen plötzlich nicht mehr neben zwei prachtvollen Rindern. Der Naturfilm in meinem Kopf floss "den Bach" hinunter.

Ich frag mich:
Wie schafft es ein Gehirn nur, aus so einem Satz gleichzeitig einen Bauernhof, zwei Kühe, einen internationalen Rindertransport und einen Tschechien-Urlaub zu machen?

 

Zwischen uns und uns'ren Träumen

Du malst die Sonne grün und blau,
als gäb' es keine dunkle Welt.
Ich schreib ein Lied ins Morgenlicht,
das wie Tau auf die Gräser fällt.

Du fragst den Wind, wohin er zieht,
ich hör dir lächelnd einfach zu.
Denn manche Antwort wächst erst dann,
wenn man sie lässt in stiller Ruh'.

Die Welt hat's eilig, jeden Tag,
sie zählt den Lärm, sie misst die Zeit.
Der Wald hat niemals eine Uhr
und kennt doch jede Jahreszeit.

Vielleicht sind Bäume deshalb groß,
weil keiner ihnen sagt, wohin.
Sie wachsen nur dem Licht entgegen
und tragen schweigend ihren Sinn.

Ich hoffe, dass deine Seele bleibt,
wie du heut' als Kind vor mir stehst.
Ich hoffe auch, dass tief in dir
das Staunen niemals untergeht.

Dass du die Lerche hören wirst,
auch wenn die Lebenswege lauter sind.
Und immer weißt: Die Freiheit wohnt
noch immer in dem kleinen Kind.

Wenn ich sing, dann hör nicht mich,
hör das Rauschen in den Bäumen.
Alles, was ich dir vermach',
lebt zwischen uns und uns'ren Träumen.

Nimm nicht meine Worte mit,
nimm nur dieses eine Licht:
Wer die Erinnerung mit Liebe trägt,
der verliert seine Wurzel nicht.

Vielleicht singst irgendwann dann du,
während der Morgen neu beginnt.
Nicht meine Melodie, aber die Freiheit,
die schon immer in uns singt.

Wenn ich sing, dann hör nicht mich,
hör das Rauschen in den Bäumen.
Alles, was ich dir vermach',
lebt zwischen uns und uns'ren Träumen.

Nimm nicht meine Worte mit,
nimm nur dieses eine Licht:
Wer die Erinnerung mit Liebe trägt,
der verliert seine Wurzel nicht.

Inspiracija

Najdragocjenije blago koje čovjek posjeduje nije materijalno; to je onaj tihi titraj inspiracije i jedinstvenost vlastitih ideja koje se rađaju u dubini bića. Ipak, to je blago istovremeno i najranjivije. U svijetu brzih rješenja, najlakše je posegnuti za tuđim mislima i prisvojiti plodove tuđeg duha, zaboravljajući da nečija ideja ostaje strano tijelo u našim rukama.

Weiterlesen »

Pišite srcem umjesto da kradete tuđu inspiraciju

Zadnjih dana pišem o autentičnosti jer vjerujem da je važno reći istinu o onome što radimo. Pišem cijeli život i to radim iz potrebe da prenesem ono što osjećam. No, u zadnje vrijeme primjećujem slijedeće: čim objavim pjesmu, u mom okruženju se pojave tekstovi koji koriste identične motive, samo prepakirane.

Weiterlesen »

Inspiration

Der kostbarste Schatz, den ein Mensch besitzt, ist nicht materieller Natur; es ist jenes leise Beben der Inspiration und die Einzigartigkeit der eigenen Ideen, die in der Tiefe des Seins geboren werden. Doch dieser Schatz ist zugleich auch am verletzlichsten. In einer Welt der schnellen Lösungen ist es am einfachsten, nach den Gedanken anderer zu greifen und sich die Früchte eines fremden Geistes anzueignen – dabei vergisst man jedoch, dass die Idee eines anderen in unseren Händen immer ein Fremdkörper bleibt.

Weiterlesen »

Prijateljstvo

Jedno kratko, ali duboko i intenzivno prijateljstvo obilježilo je moj život na poseban način. S njegovim početkom su za mene otpočeli najljepši dani druženja, a s njegovim prolaskom je nepovratno isparilo vrijeme apsolutne dječje bezbrižnosti.

Weiterlesen »

Nepoznati prijatelj

U trenucima velike tuge i beznađa počeli smo se dopisivati... Zbližili se, kao što se čovjek rijetko zbliži i s ljudima, koje jako dobro poznaje, a netoli s onima, koje nikad u životu vidio nije, niti će ih ikad sresti... Sve što poznajem, je jedna jedina njegova slika... Visok je, punašan, sa gustom crvenom kosom, koja mu u uvojcima pada na ramena... Ne sviđa mi se njegov podvoljak, kao što ne volim ni svoj... Crvena mu se brada rasula po obrazima i vratu kao neka rijetka šuma... Prćasti nosić nosi naočale, iza kojih se kriju omanje oči, uokvirene nekakvim čudnim podsmijehom... Ali njegove riječi su neobično lijepe... Pune života i boja... On piše sve, što mu prolazi kroz glavu, tako da s iznenađenjem otkrivam cijelo bogatstvo i šarenilo misli, koje on toliko vješto slaže da mi i u najvećoj tuzi i trenucima strašnih događanja izmami pokoji osmjeh... Na tren me čak obuzme jedan sitni tračak nečega, što bar malo liči na radost...Iz nekog (meni ne sasvim dokučivog) razloga pišem mu jedne besane noći o "Bubisu"... To je plišani pas sa dvije ruke i dvije noge, na kojima uspravno stoji... Nikad mi nije ličio na psa, pa sam ga već u djetinjstvu proglasila "medom", iako to nije nimalo logično, jer ni kao medo zasigurno ne bi hodao isključivo na dvije noge... Bubisa mi je poklonio moj pokojni "striko" Heinz, kako sam zvala muža svoje isto već pokojne tete Gorde... Netom što mi ga je darovao, t.j. točno mjesec dana nakon mog četvrtog rođendana, moj voljeni striko je umro, a plišani "medo" ostao je vječni most između ovog dodirljivog svijeta i onog prozirnog, kamo su otišli striko i njegova ljubav... Medo je postao most iz djetinjstva ka odrastanju, koje (bar u mom slučaju) traje sav život...Pišem mu u šali da je Bubis jedino muško biće, koje me zasigurno nikad iznevjeriti neće... Još on ne zna da ja volim pisati priče za djecu i da me potiču medo i njegove avanture, pa pretpostavljam da će mu ovo zvučati nadasve čudno... Ali nasuprot mom očekivanju, i on meni piše o svojoj prijateljici, plišanoj ovci "Mango", koja se kao i on sam jako nezdravo hrani, ali se (što je baš nekako nepravedno) nikad ne deblja... Šalje mi sliku... S nje me gledaju nedužno krupne, klikeraste oči iz jedne okrugle, ušate glave od pliša... Razumno gleda, iako mozga zasigurno nema... Baš kao što je to i u ljudi čest slučaj... Sjedeći na njegovom krevetu gleda televiziju... U ustima joj je komad čipsa, kojeg pohlepno jede, o čemu svjedoči već poluprazna kesa...On upravo preseljava, pa mi kaže da je mala Mango sjedila pored njega na sjedalu suvozača, dok je prevozio stvari u novi stan, u koji još uselio nije. Pustio ju je već da sjedi na sve i do jednom prozoru da bi mogla razgledati okoliš i upoznati nove prostorije. Rekla mu je da joj se sviđa... "Samo", ipak mu nekako tužno i zamišljeno ona veli, "jedne stvari nema... Ne čuju se ježevi..."I tako se niže jedna za drugom suluda priča, ali su ipak sve na svoj način meni neobično lijepe. Vani već polako sviće i čuju se prve ptice. On mi priča, kako ispod prozora ovog stana, iz kojeg uskoro seli, i noćas opet šuškaju ježevi... I kako se ceste njegovog grada, umivene noćašnjim pljuskom, pod prvim zrakama jutarnjeg sunca cakle. Cijelu noć smo slušali grmljavinu, stotinama kilometara udaljeni jedno od drugoga... Noć je mirisala na tešku, melanholičnu kišu... I on me još jednu noć spasi od olovnih misli, tako da me sa svitanjem dana ipak napokon posjeti san... Pa unatoč svemu zaspem misleći na ježeve, koji umivaju svoje ručice u svježe okupanoj travi i šuškaju u lišću, što opada sa još pospanih grana.I tako priča za pričom, noć za noći, prolaze mjeseci strepnje... Sada, nakon svega, taj mi se moj "prijatelj" čini sasvim nestvarnim. Pratio me je kroz gotovo neizdrživu tugu, a kad je se ugasilo svjetlo poslijednjeg dana, koji me dijeli od prošlog života, nestalo ga je. Zanijemio je... Nikad mu nisam čula glasa, ali će njegove riječi bez zvuka ostati u meni... Više ne čekam nenapisane misli... Samo još lišće ponekad šušne pred zoru, pa Bubis i ja sanjamo malu Mango s klikerastim očima, kako se, osluškujući šapat sada već uvelog lišća, radosno smije...

Weiterlesen »

Entwurzelung

Als ich 11 Jahre alt war, begann der Jugoslawien-Krieg. Wir erfuhren davon, als die Panzer schon vor den Türen unserer Stadt standen. Bis dahin lebten wir in einer heilen Illusion, während überall im Land schon Unmut und Hass brodelten, die durch Medien und feurige Politiker-Reden geschürt wurden.

Weiterlesen »

Freiheit in meinem Herzen

Autor: Elizabeta Grgičević / NANIQUA 2026


https://youtu.be/si5LF1HbYfE

 

🌿 Freiheit in meinem Herzen – ein Lied über Freiheit, Würde und innere Stärke

Manchmal braucht es nur einen Fluss, einen Baum oder den Wind, um uns daran zu erinnern, wer wir wirklich sind.

„Freiheit in meinem Herzen“ erzählt von der Kraft der Sanftmut, vom Mut, gesunde Grenzen zu setzen, und von einer Freiheit, die tief im Herzen beginnt. Es ist ein Lied für alle Menschen, die trotz Stürmen ihren Weg weitergehen, die an Güte glauben und darin ihre größte Stärke entdecken.

 

Ich hab den Fluss gefragt,
warum er stets weiterzieht.
Ob kein Stein, dem er begegnet,
je sein Herz wirklich berührt.

Er trug still sein Geheimnis weiter,
voll sanfter Stärke, aber ohne Hast.
Da hab ich zum ersten Mal verstanden,
welche Würde sein Sanftmut hat.

Ich pflanz Gedanken in den Wind,
errichte Grenzen mit der Zeit.
Freiheit wächst in meinem Herzen,
und überfliegt die Einsamkeit.

Ich trag ein Leuchten tief in mir,
auch wenn der Sturm manchmal gewinnt.
Ich stehe im Leben wie ein Baum,
weil mein Fundament ganz einfach stimmt.

Es gibt so viele Menschen,
die nehmen, ohne zu seh’n.
Sie glauben, Güte und Sanftmut
kann man endlos übergeh’n.

Doch Güte ist nicht Blindheit,
sie schweigt nur viel zu lang.
Bis Wahrheit ihre Stimme findet
und das Herz neu atmen kann.


Ich pflanz Gedanken in den Wind,
errichte Grenzen mit der Zeit.
Freiheit wächst in meinem Herzen,
und überfliegt die Einsamkeit.

Ich trag ein Leuchten tief in mir,
auch wenn der Sturm manchmal gewinnt.
Ich stehe im Leben wie ein Baum,
weil mein Fundament ganz einfach stimmt.

Ich wollte einmal fort,
dorthin, wo niemand ruft.
Nur Wald und Vogelstimmen,
nur Erde, Licht und Luft.

Doch Gott schreibt seine Wege
nicht nur in Moos und Stein.
Er schreibt sie durch Begegnungen,
in unser ganzes Sein.

Ich pflanz Gedanken in den Wind,
errichte Grenzen mit der Zeit.
Für jene, die mich Weisheit lehren,
empfind ich tiefe Dankbarkeit.

Und wenn der Morgen leuchtet,
nach einer langen Nacht,
dann weiß ich: Jede Wunde, jeder Schmerz
hat meine Seele stark gemacht.

Ich pflanz Gedanken in den Wind,
errichte Grenzen mit der Zeit.
Freiheit wächst in meinem Herzen,
und überfliegt die Einsamkeit.

https://youtu.be/si5LF1HbYfE

 

Die Lehrer, die Gott uns schickt

Der Mensch erkennt sich selbst selten in Zeiten des Friedens. Er erkennt sich in den Menschen, die ihn herausfordern. Die schwierigsten Menschen unseres Lebens sind oft die ehrlichsten Spiegel unserer eigenen Reife.

Es gibt recht viele Tage, an denen ich den tiefen Wunsch verspüre, mich von der Gesellschaft zurückzuziehen.

Nicht, weil ich das Leben nicht liebe. Ganz im Gegenteil.

Ich liebe das Leben so sehr, dass ich seine Schönheit dort suche, wo sie noch unverfälscht ist – in der Stille eines Waldes, im Rauschen eines Baches, im Wind, der durch die Bäume zieht, und in der Schöpfung Gottes.

Je älter ich werde, desto häufiger frage ich mich, was mit den Menschen geschieht.

Ich bemerke immer wieder Gesichter, denen das innere Licht fehlt, die etwas Düsteres und Lebloses ausstrahlen. Das kollidiert mit meiner inneren Lebendigkeit, meiner inneren Freude so sehr, dass es mich manchmal irgendwie müde macht.

Dann wünsche ich mir ein Leben fernab von all dieser Unruhe, fernab von der Hektik und den endlosen Spielen der Menschen. Ein einfaches Leben in der Natur erscheint mir in solchen Momenten wie ein Ort, an dem die Seele endlich wieder still werden darf.

Doch mittlerweile bin ich zur Überzeugung gelangt, dass es nicht immer sinnvoll ist, vor Stürmen und der Unruhe zu flüchten, denn Gott schickt uns einen Menschen mit einem bestimmten Sinn und Ziel. Nicht alle unsere Begegnungen mit anderen Menschen sind reiner Zufall.

Gott schickt uns jene Menschen, die uns schwierig erscheinen, als Lehrer, damit unser Charakter an ihnen wächst und reift.

An manipulativen Menschen lernen wir zu uns selbst zu stehen und uns klar auszudrücken. An schwierigen Menschen lernen wir Geduld. Und an Menschen, die unsere Güte ausnutzen wollen, lernen wir, dass wahre Güte Grenzen braucht.

Jeder Mensch, der unseren Weg kreuzt, hinterlässt eine Spur. Oft sind gerade diejenigen, die uns am meisten herausfordern, gleichzeitig diejenigen, die uns am tiefsten verändern.

Sie zwingen uns, über uns selbst nachzudenken. Sie führen uns an unsere Schwächen heran und zeigen uns, wo wir noch wachsen müssen. Sie lehren uns Mut, Wahrheit und Standhaftigkeit und sie lehren uns, ihnen zu begegnen, ohne den eigenen Frieden zu verlieren. Sie lehren uns, dass das Licht seine Kraft nicht verliert, wenn die Dunkelheit größer wird.

Wenn Gutmütigkeit für Naivität gehalten wird

Erst dort, wo Güte den Mut hat, sich mit ausgesprochener Klarheit zu verbinden, entsteht sichtbare und fühlbare Würde.

 

Bei vielen sozialen Kontakten, die ein gutütiger Menschen pflegt, kommt irgendwann der Moment, in welchem das Gegenüber beginnt zu glauben, es dürfe mehr verlangen, mehr bestimmen und mehr erwarten. Nicht, weil man es ihm ausdrücklich erlaubt hätte sondern weil man ihm bisher selten widersprochen hat.

Gutmütigkeit gehört wohl zu den am meisten missverstandenen und fehlinterpretierten Eigenschaften. Sie wird oft mit Schwäche, Unsicherheit, Naivität oder gar Dummheit verwechselt. Dabei ist sie nichts von alledem.

Gutmütigkeit ist die bewusste Entscheidung, freundlich zu sein, wahres Interesse am anderen zu zeigen und dem anderen - wenn nötig - zu helfen. Naivität dagegen bedeutet, Gefahren oder Absichten überhaupt nicht zu erkennen. Und das sind zwei völlig verschiedene Dinge.

Und doch passiert etwas Interessantes: Sobald manche Menschen glauben, einem Gutmütigkeit als Naivität auslegen zu können, verändert sich ihr Verhalten.

Bitten werden zu Erwartungen.

Erwartungen werden zu Selbstverständlichkeiten.

Aus einem „Würdest du vielleicht …?“ wird ein „Machst du einfach …?“

Plötzlich werden Pläne geändert, ohne zu fragen und Grenzen werden ohne Erklärung verschoben, als hätte es sie nie gegeben... Entscheidungen getroffen, die eigentlich nie die eigenen waren.

Manche Menschen probieren ständig aus, wie weit sie gehen können, weil sie sehr gut wissen, dass jede Grenze, die niemand verteidigt, irgendwann nicht mehr existiert und auch weil sie damit rechnen, dass ein gutmütiger (und in ihrer Wahrnehmung dummer) Mensch weder die Kraft noch den Mut aufbringt, seine Grenzen zu wahren. Es erweckt den Eindruck, seine schwachen Grenzen können ganz schnell und mit wenig Mühe einfach weggewischt werden.

Das Erschreckende daran ist vor allem, wie selbstverständlich Unverschämtheit wird und wie offen und ohne Umschweife sie an den Tag gelegt wird.

Der Anspruch des Unverschämten wächst mit jedem kleinen Ja, mit jeder hingenommenen Grenzüberschreitung. Mit jeder Situation, in der wir uns selbst einreden, es sei doch nicht so schlimm.

Dies ist oft der Grund, warum manche Beziehungen irgendwann so einseitig werden.

Nicht, weil ein Mensch plötzlich fordernd geworden wäre. Sondern weil er über lange Zeit gelernt hat, dass seine Forderungen keinen Widerstand finden.

Gutmütigkeit besitzt eine ganz merkwürdige und interessante Eigenschaft. Sie zieht vor allem diejenigen an, die testen möchten, wie viel sie bekommen können. Und manchmal ist genau das das größte Geschenk.

Denn Menschen zeigen ihren richtigen Charakter oft nicht dann, wenn sie auf Widerstand stoßen sondern dann, wenn sie glauben, keinen erwarten zu müssen.

Gutmütigkeit ist keineswegs ein Zeichen von Naivität. Sie ist eher ein Spiegel, in dem sichtbar wird, wie andere Menschen mit jemandem umgehen, von dem sie glauben, ihn ohne Konsequenzen übergehen zu können. Oft zählen solche Menschen, die oft wenig Gewissen zeigen, mit dem besonders ausgeprägten Gewissen des Gutmütigen, denn genau dieses hindert ihn ja daran, offenzulegen und zu zeigen, dass er die Manipulation vollkommen eindeutig wahrnimmt.

Es ist eine Art Fremdschämen, weshalb der gutmütige Mensch so tut, als würde er die Manipulation nicht erkennen. Er will den anderen nicht bloßstellen und genau mit diesem Mechanismus rechnen Menschen, die gerne manipulieren.

Die eigentliche Lektion besteht deshalb nicht darin, weniger gut zu werden sondern darin, der eigenen Güte Grenzen zu setzen und die eigene Güte mit sichtbaren und wahrnehmbaren Grenzen zu verbinden und zu versehen.

Denn Güte ohne Grenzen wird von manchen Menschen noch mehr als Einladung wahrgenommen, die unsichtbaren Grenzen noch weiter auszuloten, während Güte mit Grenzen dagegen Respekt verlangt und kaum Handlungsraum für den Manipulierer bietet.

Jemand, der gutmütig ist, muss irgendwann im Leben lernen, anderen Menschen zu zeigen, dass Güte niemals bedeutet, blind zu sein.

Die Güte nimmt alles wahr, will trotzdem Gutes, schaut über so Manches hinweg und reift zur Weisheit, wenn sie mit dem Mut zur absolut klaren Kommunikation verbunden wird.

Grenzen brauchen Zeit

Freiheit beginnt nicht dort, wo wir Nein sagen.
Freiheit beginnt dort, wo wir uns die Zeit nehmen, herauszufinden, ob wir überhaupt Ja sagen möchten.

Zeit ist nicht nur etwas, das vergeht. Zeit ist der Raum, in dem Freiheit überhaupt erst entstehen kann. Wer einem Menschen diesen Raum nimmt, nimmt ihm nicht nur Zeit – sondern auch die Möglichkeit, eine eigene Entscheidung zu treffen. Vielleicht beginnt Manipulation genau dort.

Es gibt Menschen, die mit einer erstaunlichen Selbstverständlichkeit durch die Welt gehen.

Sie treffen Entscheidungen schnell.

Sie ändern Pläne schnell.

Sie sprechen schnell.

Und manchmal geschieht dabei etwas, das auf den ersten Blick kaum auffällt.

Wenn ein Mensch seinen Willen unbedingt durchsetzen möchte, wird seine Geschwindigkeit plötzlich zur Geschwindigkeit aller anderen.

Ich habe lange geglaubt, ich müsste in solchen Situationen einfach lernen, schneller Nein zu sagen.

Heute glaube ich, dass das gar nicht der eigentliche Punkt ist.

Vielleicht geht es gar nicht um das Nein.

Vielleicht geht es um die Zeit davor.

Um jene kostbaren Augenblicke, in denen ein Gedanke überhaupt erst geboren werden darf.

Jeder Mensch trägt seine Antwort bereits in sich.

Doch nicht jede Antwort ist sofort da.

Manche brauchen Stille.

Manche brauchen einen Atemzug.

Manche brauchen die Freiheit, erst einmal fühlen zu dürfen.

Genau diese Freiheit geht verloren, wenn ein fremder Wille schneller ist als der eigene.

Ich glaube, viele Menschen stellen sich Manipulation laut vor.

Sie denken an Drohungen.

An Lügen.

An Druck.

Doch Manipulation trägt oft ein viel freundlicheres Gesicht.

Sie kommt nicht immer mit erhobener Stimme.

Manchmal kommt sie ganz selbstverständlich.

Man verabredet sich.

Es gibt einen gemeinsamen Plan.

Und plötzlich gibt es einen neuen.

Nicht als Frage.

Nicht als Möglichkeit.

Sondern so, als hätte der ursprüngliche Plan nie existiert.

Während der eine den neuen Weg bereits selbstverständlich ausspricht, versucht der andere noch zu begreifen, dass der Boden unter seinen Füßen gerade verschoben wurde.

Genau darin liegt ihre eigentliche Kraft.

Nicht darin, dass jemand entscheidet.

Sondern darin, dass einem die Zeit genommen wird, selbst zu entscheiden.

Zeit ist etwas Seltsames.

Wir sprechen ständig davon, sie zu verlieren oder zu gewinnen.

Dabei ist Zeit viel mehr als eine Zahl auf einer Uhr.

Zeit ist der Raum, in dem unser Wille entstehen darf.

Der Raum, in dem wir unser eigenes Gefühl hören können, bevor die Stimmen der anderen lauter werden.

Vielleicht beginnt Freiheit genau dort.

Und vielleicht beginnt Manipulation genau an dem Punkt, an dem uns dieser Raum genommen wird.

Mir ist irgendwann klar geworden, dass das eigentliche Problem gar nicht die Planänderung ist.

Sondern mein Reflex, sofort reagieren zu müssen.

Als hätte jede Frage auch eine sofortige Antwort verdient.

Doch das tut sie nicht.

Manche Fragen verdienen ein Innehalten.

Denn genau dort beginnt der Respekt.

Respekt vor der eigenen Zeit.

Vor den eigenen Kräften.

Vor den eigenen Grenzen.

Ich muss nicht innerhalb weniger Sekunden entscheiden.

Ich muss keinen Vorschlag übernehmen, nur weil er selbstbewusst ausgesprochen wurde.

Und ich muss mich auch nicht dafür rechtfertigen, wenn ich beim ursprünglichen Plan bleiben möchte.

Besonders bewusst geworden ist mir das als Mutter.

Kinder beobachten uns viel genauer, als wir glauben.

Sie sehen nicht nur, was wir sagen.

Sie sehen auch, wie wir mit uns selbst umgehen.

Ob wir unsere Grenzen ernst nehmen.

Oder ob wir sie jedes Mal ein kleines Stück verschieben, damit es für andere bequemer wird.

Meine vierjährige Tochter sagte einmal zu mir:

„Mama, du musst einfach sagen, dass man unsere Regeln nicht kaputtmachen darf.“

Kinder erkennen die Dinge oft aus einem reinen Impuls heraus und es wäre wünschenswert, dass sie niemals verlernen, solchen Impulsen zu vertrauen, die aus einer tief empfundenen inneren Wahrheit heraus entstehen.

Jede Mensch und jedes Zuhause hat seinen eigenen Rhythmus.

Seine eigenen Regeln.

Seine eigene Würde.

Und all das verdient Schutz und Wertschätzung.

Grenzen müssen gar nicht laut sein.

Es genügt manchmal eine kleine Pause.

Ein leiser Satz.

„Ich denke kurz darüber nach.“

Es ist erstaunlich, wie viel Freiheit in diesen wenigen Worten liegt.

Denn in dieser Pause geschieht etwas Kostbares.

Die Entscheidung kehrt dorthin zurück, wo sie hingehört.

Zu mir.

Grenzen setzen ist nicht das gleiche wie Mauern bauen.

Grenzen zu setzen, bedeutet Liebe.

Liebe zu sich selbst.

Liebe zu den Menschen, für die man Verantwortung trägt.

Selbstbestimmung beginnt nicht nur dort, wo wir Nein sagen, sondern auch dort, wo wir uns die Zeit nehmen, herauszufinden, ob wir überhaupt Ja sagen möchten.

 

Pjesma posvećena Livnu

Prije tri mjeseca objavila sam pjesmu o svom gradu Livnu, gradu u kojem sam živjela do svoje jedanaeste godine i koji u meni još uvijek živi jednako snažno kao tada. Ta pjesma nastala je iz duboke nostalgije, iz sjećanja, iz čežnje i ljubavi prema kraju iz kojeg sam potekla. Nastala je iskreno, iz moje duše, i upravo zato me zaboljelo ono što je uslijedilo nakon njezina objavljivanja.

Nakon što sam pjesmu uglazbila i objavila, pojavilo se mnoštvo ljudi koji su počeli kopirati njezine motive, stihove, pa čak i cijele rečenice. Neki su doslovno preuzimali dijelove moje pjesme, dok su drugi kroz umjetnu inteligenciju pokušavali stvarati “nove” pjesme o Livnu koje su zvučale gotovo isto kao moja. Dovoljno je bilo upisati u ChatGPT da napiše pjesmu o Livnu i odjednom bi nastajali tekstovi puni istih slika, istih osjećaja i istih elemenata koje sam ja utkala u svoju pjesmu.

Pisala sam o starom orahu koji je nekad stajao ispred naše kuće, a kojeg više nema i za kojim me još uvijek boli duša — i odjednom su se pojavile desetine pjesama o orasima u Livnu, iako ih prije gotovo nije bilo. Pisala sam o rijeci Sturbi koja prolazi kroz naše selo — i iznenada su svi počeli opjevavati Sturbu, rijeku koju godinama nitko nije spominjao u stihovima. Napisala sam stih „pod kamenim brdom grad moj spava“, a ubrzo su nove pjesme počele nicati „pod Kamešnicom“, „pod Dinarom“, „pod Golijom“. Ljudi su uzimali od mene toliko očito i toliko bez zadrške da je to postalo bolno i besramno.

Posebno me zaboljelo jer slični stihovi postoje i na grobu mog pokojnog očuha, čovjeka koji je cijeli život čeznuo za Livnom, bio jako povezan sa Livanjskim Dumanom, gdje je proveo najsretnije dane svog života i koji je do zadnjeg dana svog žibota sanjao povratak svome kraju. Pokopan je u Livnu, kod franjevačkog samostana Gorica, a riječi, koje su se našle u mojoj pjesmi su proizašle iz našeg dubokog osjećaja i poštovanja prema njemu, te smo ih kao obitelj ispisali njemu u spomen i na grobnicu. One dolaze iz iste one duboke tuge i ljubavi iz koje je nastala i moja pjesma. Zato me dodatno boli kada ljudi takve osjećaje pretvaraju u karikaturu i površnu imitaciju.

Počeli su se pojavljivati tekstovi u kojima netko napiše „evo, postajem pjesnik“, a zatim napiše gotovo istu pjesmu kao moja. Ali razlika je golema: moja pjesma nije nastala umjetnom inteligencijom niti hladnim kopiranjem tuđih emocija. Nijedna moja pjesma nije takva. Ja vjerujem da pjesma mora imati dušu, autentičnost i iskrenost. Mora nastati iz stvarnog osjećaja, iz života, iz rana, iz ljubavi i sjećanja. To se ne može proizvesti strojno.

Upravo zbog svega toga napisala sam pjesmu „Kradljivac“, pjesmu o vremenu u kojem ljudi jedni drugima kradu riječi, osjećaje i ono najosobnije. No ni nakon toga kopiranje nije prestalo. I dalje ga svakodnevno susrećem — kod nepoznatih ljudi koji me prate ili koji jednostavno imaju pristup onome što stvaram.

I doista se pitam kamo vodi svijet u kojem više ništa nije sveto i u kojem se tuđa emocija, trud i duša tako lako prisvajaju.

Nedavno sam pronašla i kanal na kojem netko uglazbljuje stihove velikih pjesnika, koristeći njihove riječi za vlastitu promociju i skupljanje pregleda i lajkova. I pitam se: kako netko može imati toliko izgrađen interes za vlastitu korist da ga nije sram potpuno prisvajati tuđu umjetnost samo kako bi stekao popularnost?

Ne razumijem taj mentalitet koji samo grabi, grabi i grabi.

Sve se to snažno sudara sa mnom i sa svime zbog čega uopće stvaram. Zato sam odlučila da takve sadržaje više neću gledati, čitati ni pratiti. Jer me cijelo to kopiranje iscrpljuje, iritira i oduzima mi onu stvaralačku snagu koju mi je dragi Bog dao kao nadahnuće. Ako nekom kopiranje stvara zadovoljstvo ili mu je bitna slava stečena nečim, što nije napisao sam i nije poteklo iz njegove duše, to je njegova vlastita stvar. Mene tako nešto ne može zadovoljiti niti stvoriti mi užitak radi potencijalno stečene slave, koja svakako nije moja. 

Ja želim stvarati iskreno. Želim da moje pjesme ljudima donesu nešto dobro — da ih podignu kada im je teško, vrate im vjeru, utjehu i snagu. Uvjerena sam sa jedino umjetnost koja dolazi iz istine može dotaknuti drugu ljudsku dušu.

Rezervni točak

Meša Selimović negdje piše kako čovjek cijelog života traži nekoga pred kim može biti istinski svoj. Mislim da je nesreća modernog čovjeka upravo u tome što su odnosi postali zamjenjivi, privremeni i površni, dok duša i dalje čezne za nečim trajnim.

Camus je pisao kako usred zime čovjek u sebi otkrije „nepobjedivo ljeto“. Jedna takva "zima" je i usamljenost čovjeka u današnje doba. Mislim da to "ljeto u zimi usamljenosti" čovjeku nije ništa drugo nego sposobnost da ostane vjeran vlastitoj duši čak i nakon razočaranja. To ljeto znači da ne dopuštamo da nas tuđa površnost pretvori u ono što nismo.

Lično više ne osjećam potrebu tragati za tim nečim "stvarnim". Od tog "stvarnog" češća je pojava da čovjek nehotice postane ljudima mjesto, na koje će se oni vraćati samo onda kada ostanu bez drugih mogućnosti. A to mi nikako nije zanimljivo niti privlačno. Mir koji sam već davno pronašla u vlastitoj nutrini postao mi je dragocjeniji od mnogih odnosa za koje sam nekada mislila da su čvrsti i da će potrajati.

Možda čovjek sazrije onda kada prestane spašavati odnose koji nisu stvoreni za vječnost.

Prava bliskost je rijetka upravo zato što traži prisutnost, pažnju i duhovnu odgovornost — ono što današnji svijet najmanje želi dati.

Danas se prijateljstvom često nazivaju poznanstva, povremene koristi i usputne emocionalne stanice. Pravo prijateljstvo nikada nije bilo često. Ono je, kao i svaka istinska duhovna bliskost, uvijek pripadalo rijetkima.

Ali i dan danas me često začudi ta tiha pretpostavka koju ljudi imaju — da čovjek želi biti nečiji rezervni točak. Kao da se podrazumijeva da ćemo uvijek čekati negdje sa strane, spremni za trenutke tuđe usamljenosti, dosade ili potrebe. Još mi je čudnije kada se takva očekivanja prenose i na djecu empatičnih pojedinaca, kao da bi i ona trebala učiti da je „ljubav“ nešto što se daje rijetko i škrtо, kada drugima ponestane boljih mogućnosti.

Čini me sretnom, što život s vremenom prirodno pročisti odnose i ostavi samo ono što doista ima dušu... Ono, što doista životom diše. Sve ostalo rasprši se poput prašine koju smo nekada greškom nazivali bliskošću.

Lično više ne osjećam tugu zbog svega što je sasvim prirodno nestalo. Važnije mi je ono što je ostalo i što sam svjesno dopustila da ostane jer je istinito. I to je ono, čemu želim naučiti i svoje dijete... Da bude samo sa sobom zadovoljno, da ispuni život radostima, koje izviru iz Boga i njegovog nadahnuća, kojima treba dati prostora u vlastitoj duši... I da bira od koga će se svjesno udaljiti, a kome će svjesno dopustiti da bude i ostane u njegovu srcu.

 

------------------------------------------

Das Reserverad

Meša Selimović schreibt irgendwo, dass der Mensch sein ganzes Leben lang nach jemandem sucht, vor dem er wirklich er selbst sein kann. Ich denke, das Unglück des modernen Menschen liegt gerade darin, dass Beziehungen austauschbar, vorübergehend und oberflächlich geworden sind, während die Seele weiterhin nach etwas Dauerhaftem verlangt.

Camus schrieb, dass der Mensch mitten im Winter in sich selbst einen „unbesiegbaren Sommer“ entdeckt. Ein solcher „Winter“ ist auch die Einsamkeit des Menschen in der heutigen Zeit. Ich glaube, dieser „Sommer im Winter der Einsamkeit“ ist nichts anderes als die Fähigkeit des Menschen, seiner eigenen Seele treu zu bleiben – selbst nach Enttäuschungen. Dieser Sommer bedeutet, dass wir nicht zulassen, dass uns die Oberflächlichkeit anderer zu etwas macht, das wir nicht sind.

Persönlich verspüre ich nicht mehr das Bedürfnis, nach etwas „Echtem“ zu suchen. Denn häufiger als das wirklich „Echte“ geschieht es, dass ein Mensch für andere ungewollt zu einem Ort wird, zu dem sie nur dann zurückkehren, wenn ihnen alle anderen Möglichkeiten ausgegangen sind. Und das ist für mich weder interessant noch anziehend. Der Frieden, den ich längst in meinem eigenen Inneren gefunden habe, ist mir kostbarer geworden als viele Beziehungen, die ich einst für stark und beständig hielt.

Vielleicht wird ein Mensch dann reif, wenn er aufhört, Beziehungen retten zu wollen, die nicht für die Ewigkeit geschaffen sind.

Wahre Nähe ist gerade deshalb selten, weil sie Präsenz, Aufmerksamkeit und geistige Verantwortung verlangt — all das, was die heutige Welt am wenigsten geben möchte.

Heute werden oft Bekanntschaften, gelegentliche Vorteile und flüchtige emotionale Zwischenstationen als Freundschaft bezeichnet. Wahre Freundschaft war nie häufig. Sie gehörte, wie jede echte seelische Nähe, schon immer den Wenigen.

Doch bis heute erstaunt mich oft diese stille Annahme vieler Menschen — dass jemand bereit sein möchte, das Reserverad eines anderen zu sein. Als wäre es selbstverständlich, irgendwo am Rand zu warten, bereit für die Momente der Einsamkeit, Langeweile oder Bedürftigkeit anderer. Noch seltsamer erscheint es mir, wenn solche Erwartungen auch auf die Kinder empathischer Menschen übertragen werden, als müssten auch sie lernen, dass „Liebe“ etwas sei, das man nur selten und sparsam gibt — nämlich dann, wenn anderen die besseren Möglichkeiten ausgegangen sind.

Es macht mich glücklich, dass das Leben mit der Zeit Beziehungen auf natürliche Weise reinigt und nur das zurücklässt, was wirklich eine Seele hat … das, was tatsächlich vom Leben durchdrungen ist. Alles andere zerstreut sich wie Staub, den wir einst irrtümlich Nähe nannten.

Persönlich empfinde ich keine Traurigkeit mehr über all das, was ganz natürlich verschwunden ist. Wichtiger ist mir das, was geblieben ist und was ich bewusst habe bleiben lassen, weil es wahrhaftig ist. Und genau das möchte ich auch meinem Kind beibringen … Mit sich selbst zufrieden zu sein, das Leben mit Freuden zu erfüllen, die aus Gott und seiner Inspiration entspringen und denen man Raum in der eigenen Seele geben sollte … Und stets bewusst zu wählen, von wem man sich entfernt und wem man erlaubt, im eigenen Herzen zu bleiben.

Inspiracija

Najdragocjenije blago koje čovjek posjeduje nije materijalno; to je onaj tihi titraj inspiracije i jedinstvenost vlastitih ideja koje se rađaju u dubini bića. Ipak, to je blago istovremeno i najranjivije. U svijetu brzih rješenja, najlakše je posegnuti za tuđim mislima i prisvojiti plodove tuđeg duha, zaboravljajući da nečija ideja ostaje strano tijelo u našim rukama.

Weiterlesen »

Pišite srcem umjesto da kradete tuđu inspiraciju

Zadnjih dana pišem o autentičnosti jer vjerujem da je važno reći istinu o onome što radimo. Pišem cijeli život i to radim iz potrebe da prenesem ono što osjećam. No, u zadnje vrijeme primjećujem slijedeće: čim objavim pjesmu, u mom okruženju se pojave tekstovi koji koriste identične motive, samo prepakirane.

Weiterlesen »

Inspiration

Der kostbarste Schatz, den ein Mensch besitzt, ist nicht materieller Natur; es ist jenes leise Beben der Inspiration und die Einzigartigkeit der eigenen Ideen, die in der Tiefe des Seins geboren werden. Doch dieser Schatz ist zugleich auch am verletzlichsten. In einer Welt der schnellen Lösungen ist es am einfachsten, nach den Gedanken anderer zu greifen und sich die Früchte eines fremden Geistes anzueignen – dabei vergisst man jedoch, dass die Idee eines anderen in unseren Händen immer ein Fremdkörper bleibt.

Weiterlesen »

Prijateljstvo

Jedno kratko, ali duboko i intenzivno prijateljstvo obilježilo je moj život na poseban način. S njegovim početkom su za mene otpočeli najljepši dani druženja, a s njegovim prolaskom je nepovratno isparilo vrijeme apsolutne dječje bezbrižnosti.

Weiterlesen »

Nepoznati prijatelj

U trenucima velike tuge i beznađa počeli smo se dopisivati... Zbližili se, kao što se čovjek rijetko zbliži i s ljudima, koje jako dobro poznaje, a netoli s onima, koje nikad u životu vidio nije, niti će ih ikad sresti... Sve što poznajem, je jedna jedina njegova slika... Visok je, punašan, sa gustom crvenom kosom, koja mu u uvojcima pada na ramena... Ne sviđa mi se njegov podvoljak, kao što ne volim ni svoj... Crvena mu se brada rasula po obrazima i vratu kao neka rijetka šuma... Prćasti nosić nosi naočale, iza kojih se kriju omanje oči, uokvirene nekakvim čudnim podsmijehom... Ali njegove riječi su neobično lijepe... Pune života i boja... On piše sve, što mu prolazi kroz glavu, tako da s iznenađenjem otkrivam cijelo bogatstvo i šarenilo misli, koje on toliko vješto slaže da mi i u najvećoj tuzi i trenucima strašnih događanja izmami pokoji osmjeh... Na tren me čak obuzme jedan sitni tračak nečega, što bar malo liči na radost...Iz nekog (meni ne sasvim dokučivog) razloga pišem mu jedne besane noći o "Bubisu"... To je plišani pas sa dvije ruke i dvije noge, na kojima uspravno stoji... Nikad mi nije ličio na psa, pa sam ga već u djetinjstvu proglasila "medom", iako to nije nimalo logično, jer ni kao medo zasigurno ne bi hodao isključivo na dvije noge... Bubisa mi je poklonio moj pokojni "striko" Heinz, kako sam zvala muža svoje isto već pokojne tete Gorde... Netom što mi ga je darovao, t.j. točno mjesec dana nakon mog četvrtog rođendana, moj voljeni striko je umro, a plišani "medo" ostao je vječni most između ovog dodirljivog svijeta i onog prozirnog, kamo su otišli striko i njegova ljubav... Medo je postao most iz djetinjstva ka odrastanju, koje (bar u mom slučaju) traje sav život...Pišem mu u šali da je Bubis jedino muško biće, koje me zasigurno nikad iznevjeriti neće... Još on ne zna da ja volim pisati priče za djecu i da me potiču medo i njegove avanture, pa pretpostavljam da će mu ovo zvučati nadasve čudno... Ali nasuprot mom očekivanju, i on meni piše o svojoj prijateljici, plišanoj ovci "Mango", koja se kao i on sam jako nezdravo hrani, ali se (što je baš nekako nepravedno) nikad ne deblja... Šalje mi sliku... S nje me gledaju nedužno krupne, klikeraste oči iz jedne okrugle, ušate glave od pliša... Razumno gleda, iako mozga zasigurno nema... Baš kao što je to i u ljudi čest slučaj... Sjedeći na njegovom krevetu gleda televiziju... U ustima joj je komad čipsa, kojeg pohlepno jede, o čemu svjedoči već poluprazna kesa...On upravo preseljava, pa mi kaže da je mala Mango sjedila pored njega na sjedalu suvozača, dok je prevozio stvari u novi stan, u koji još uselio nije. Pustio ju je već da sjedi na sve i do jednom prozoru da bi mogla razgledati okoliš i upoznati nove prostorije. Rekla mu je da joj se sviđa... "Samo", ipak mu nekako tužno i zamišljeno ona veli, "jedne stvari nema... Ne čuju se ježevi..."I tako se niže jedna za drugom suluda priča, ali su ipak sve na svoj način meni neobično lijepe. Vani već polako sviće i čuju se prve ptice. On mi priča, kako ispod prozora ovog stana, iz kojeg uskoro seli, i noćas opet šuškaju ježevi... I kako se ceste njegovog grada, umivene noćašnjim pljuskom, pod prvim zrakama jutarnjeg sunca cakle. Cijelu noć smo slušali grmljavinu, stotinama kilometara udaljeni jedno od drugoga... Noć je mirisala na tešku, melanholičnu kišu... I on me još jednu noć spasi od olovnih misli, tako da me sa svitanjem dana ipak napokon posjeti san... Pa unatoč svemu zaspem misleći na ježeve, koji umivaju svoje ručice u svježe okupanoj travi i šuškaju u lišću, što opada sa još pospanih grana.I tako priča za pričom, noć za noći, prolaze mjeseci strepnje... Sada, nakon svega, taj mi se moj "prijatelj" čini sasvim nestvarnim. Pratio me je kroz gotovo neizdrživu tugu, a kad je se ugasilo svjetlo poslijednjeg dana, koji me dijeli od prošlog života, nestalo ga je. Zanijemio je... Nikad mu nisam čula glasa, ali će njegove riječi bez zvuka ostati u meni... Više ne čekam nenapisane misli... Samo još lišće ponekad šušne pred zoru, pa Bubis i ja sanjamo malu Mango s klikerastim očima, kako se, osluškujući šapat sada već uvelog lišća, radosno smije...

Weiterlesen »

Entwurzelung

Als ich 11 Jahre alt war, begann der Jugoslawien-Krieg. Wir erfuhren davon, als die Panzer schon vor den Türen unserer Stadt standen. Bis dahin lebten wir in einer heilen Illusion, während überall im Land schon Unmut und Hass brodelten, die durch Medien und feurige Politiker-Reden geschürt wurden.

Weiterlesen »