Prijateljstvo

Jedno kratko, ali duboko i intenzivno prijateljstvo obilježilo je moj život na poseban način. S njegovim početkom su za mene otpočeli najljepši dani druženja, a s njegovim prolaskom je nepovratno isparilo vrijeme apsolutne dječje bezbrižnosti.

Prije samog početka škole roditelji su me doveli sa sela u grad, u kojem je za mene sve bilo novo. Nova djeca, nova iskustva, jedna sasvim nova sredina (nažalost često okrutna i tvrda), koja me je sasvim jasno odbijala, nije me prihvatala, nije voljela moju mekoću, ni moju senzibilnost... Dane sam često provodila glave zaburene u knjige, čitajući, bježeći u maštu i pišući.

Sitne priče, koje sam pisala, bile su za moje godine teške i gorke, protkane nekim vječnim strahom. Spašavala me je ona posebna sposobnost djeteta da se u mašti izgubi i bude ama baš sve, što mu srce poželi. Pjevačica, umjetnica, liječnica, spikerica…Upravo ta mašta djecu često spašava od tereta, koji se već od rane dobi života nagomilava na njima i koji ima moć otrgnuti ih od njih samih i od svega onoga, što u suštini jesu. Upravo ta sposobnost da u mislima odlutaju tamo, kuda ih srce vodi, spašava od tereta, koji krade snove, koji u započinjućem vrtlogu života vuče prema dnu. Bilo mi je teško tada, srce je tražilo prijateljstvo, a zadobivalo udarce, odbacivanje, pa čak i mržnju.

U tim danima pojavila se u mom životu jedna djevojčica vedra duha i potegla me iz čamotinje na neku ljepšu, šareniju i veseliju stranu života. Bila je neznatno starija od mene. Njeno ime, arapskog porijekla, značilo je „Ona, koja pomaže“ i doista, i meni je pomogla, kad mi je bilo teško, kad mi je dušu ispunjavala samoća. Povukla me je za sobom u smijeh i radost i moji dani se ispuniše njenom vedrinom. Osijećala sam se zaštićenom, kao da mi nitko ne može ništa… S njom sam odjednom postala dio onog grada, koji me je napočetku odbacivao i koji me je istinski „bolio“. U kratkom roku moje rane nekako zacijeliše i moj se duh ispuni zajedničkim trenucima, pjesmom i radošću.

Naše druženje naglo i grubo prekinu rat, ali i iz daljine, koja nas je razdvajala, moje srce je upakovano u pismo putovalo u grad, u kojem je i dalje bilo ono vedro biće, koje je uljepšalo moje dane i koje je na nebu mog prolazećeg djetinjstva zasjalo kao sunce usred plavetnila. Još neko vrijeme pristizala su pisma iz rata… Pa čak i tada u njima su bile između opisa mučnih događanja optimistični redovi puni života, mladosti, smiješnih trenutaka, kakve samo nedužno srce zna osjetiti u trenucima neizvjesnosti. Ali jednog dana i pisma u šarenim kovertama prestadoše stizati… Utihnuše riječi, koje su putovale iz domovine ravno u moju dušu… Izgubi se trag onoj, koju moje dječje srce tako iskreno zavoli… Utihnu djetinjstvo… Moje srce s nestankom prijateljice preplavi beskrajan bol za domovinom…

Nakon mnogo godina, što prekriše to malo, snažno prijateljstvo šutnjom i neizvijesnošću, putem jedne stare društvene mreže neko mi pod nepoznatim imenom napisa „Beti, šaljem ti pozdrave iz djetinjstva“ i moje srce zaplaka gorko od nakupljene muke, pa poletje u zagrljaj riječima, koje pročitah i sa njima zaplesa. Vratio se izgubljeni tračak sunca, koji je obasjao moje djetinjstvo najljepšim sjajem. Nađosmo se nakon dvadeset godina i zagrlismo se, zbacismo sa sebe umor, cijela noć prođe u priči u onom gradu, u kojem je sve započelo i koji nas je povezao. Tiho je šutjela noć nad gradom, slušala šta duše govore i sa svitanjem odnijela onih dvadeset godina, koje nas razdvojiše…

Znam da je ona imala dubljih i čvršćih prijateljstava, koje zajednički dani u ratu povezaše najjačom niti. I kroz moj život prohujaše mnoga prijateljstva kao rijeka, ali onom djetetu u meni je njeno, koje mi podari onu prijeko potrebnu naklonost i sigurnost, značilo sve.

(Napisano u Ponedjeljak, 09.06.2025)