Zadnjih dana pišem o autentičnosti jer vjerujem da je važno reći istinu o onome što radimo. Pišem cijeli život i to radim iz potrebe da prenesem ono što osjećam. No, u zadnje vrijeme primjećujem slijedeće: čim objavim pjesmu, u mom okruženju se pojave tekstovi koji koriste identične motive, samo prepakirane.
Ako napišem pjesmu o stablu, sutra niču tekstovi o stablima. Ako pišem o Sturbi ili Bistrici, sutradan se te iste rijeke pojavljuju u tuđim radovima s gotovo identičnim slikama. Rijeke, planine i Livno ne pripadaju nikome i svi imamo pravo o njima pisati. Ali postoji velika razlika između zajedničke inspiracije i pukog prisvajanja tuđe ideje, pa čak i cijelih pasaža. Svatko ima sjećanja, ali na tim sjećanjima treba raditi, tražiti ih u sebi, a ne uzimati gotove motive koje je netko drugi već izvukao iz svoje nutrine.
Prije par dana izašla je nova pjesma o Livnu. U njoj je, tek malo zamaskiran, doslovno prekopiran dio moje pjesme "Pod kamenim brdom" objavljene prije skoro dva mjeseca uz još nekoliko motiva iz mojih drugih djela. Da, o Dumanu može pisati svatko, ali nevjerojatna je slučajnost da se u tuđoj pjesmi slike nižu sasvim istim redoslijedom koji sam ja postavila dva mjeseca ranije.
Moje "pod kamenim brdom" postalo je "pod Dinarom" uz naglašavanje kamena.
Tamo gdje ja pišem o gradu koji "tragove ne zaboravlja", u novoj pjesmi “u kamenu tvrdom stari žive” i "vjetar djedove zove".
Gdje se kod mene "rijeka iz kamena sliva", tamo "Duman Bistricu iz stijene budi"
I moj opis “daha slobode” iz moje pjesme “vrba kraj starog mlina” je iskorišten na isti način.
Svoje stvaralaštvo štitim autorskim pravima, ali ovo je pitanje obraza, a ne samo zakona. Pišem da bih dotaknula ljude, a ne da bih prodavala jeftine emocije.
Ono što me posebno pogađa jest ton te pjesme. Ne želim pisati tekstove koji huškaju ljude u državi, u kojoj je (u ne tako davnoj prošlosti) rat ostavio duboke rane. Neshvatljivo mi je u pjesmi o gradu u kojem definitivno ne žive isključivo kršćani napisati da “na svakoj kući sija bijeli križ”. Svaki naš sugrađanin, koji nije kršćanin, doživljava ovakve iskaze zasigurno kao ubod. A ubod stvara bol, bol stvara otpor, otpor stvara mržnju, mržnja stvara ratove, ratovi stvaraju duboke brazde i rane, koje žive vjekovima. Ovakve pjesme produbljuju jaz unutar naroda, čak i kad su utopljene u romantične slike Livanjskih konja, koji galopiraju u slobodi (valjda namjenjenoj samo određenim dijelovima društva). Ja sam Hrvatica i katolkinja, to je moj duboki korjen, kojeg volim i njegujem, ali upravo zato cijenim i tuđi identitet i ne bi mi ni u snu palo na pamet napisati ovakvu glupost.
U komercijalne svrhe zanositi narod sirovim nacionalizmom nije ni pametno ni kršćanski. Ako iz prošlosti nismo naučili kamo nas to vodi, onda smo u velikom problemu.
Pišem i pisat ću onako kako osjećam. Tuđi tekstovi mogu ličiti na moje, ali u njima nikada neće biti one izvorne emocije koja stoji iza mojih riječi.
Zato bih savjetovala svakom ko piše: Ako volite pisati, pišite srcem. Tražite slike u svojoj duši i pretvarajte ih u stihove. Ali ne kopajte po tuđim sjećanjima tražeći inspiraciju. Kao što već rekoh, tuđe vrelo ne može nahraniti vašu riječ, niti može zvučati iskreno kao ono što je proisteklo iz vas samih.
Molim Vas, ako mi želite napisati neki komentar na ovaj tekst, napišite nešto lijepo za dušu, što ne širi ni mržnje ni ratove niti čime se dižu mačevi i hrani ljudska zloba.
Kommentar hinzufügen
Kommentare