Na prozoru jednom, tamo daleko
još uvijek dijete maleno stoji
gledajući kako oko svjetiljke žute
snježnih pahulja mnoštvo se roji.
U žutom svjetlu lagano plešuć
kao leptirići, koje vječno mami
svijeća što razigrano treperi
u noći i njenoj dubokoj tami.
Te pahulje što plešu na vjetru
vrludaju kao po nemirnom moru
Djetetu malom na prozoru onom
šapuću tiho sve do u zoru:
"Dijete drago, ti ne dopusti
da jednom te daleki svijet proguta,
jer srce svoje punine nema
kad duša po tuđini luta."
Sad čovjek, koji dijete to bijaše
u mraku ispod tuđeg neba
pun čežnje za snijegom, što šapuće tiho
kroz maglu svoju prošlost gleda.
Na prozor se onaj u mislima vraća,
silna mu čežnja u grudima bije
pred svjetiljkom žutom na hladnom vjetru
koju zaboravio nikad nije.
Njegove oči - prikovane
u čaroban prizor kao u raju
srce mu je ostalo tamo
u njegovom rodnom zavičaju.
Kommentar hinzufügen
Kommentare